Draga mama, kako si?

Sedam razreda Muriel i Farel sjedili su iza mene, da bi u osmom razredu njihovi roditelji odlučili da presele u Njemačku.

Hoćete li se vratiti nekada? -pitao sam njihovu mamu Sadžidu dok je kupila suhu odjeću sa štrika.

– Ma hoćemo, eto nas sutra nazad, pa ćete se vi opet igrati.

Znao sam da nade ima malo u tom sutra, pa je to više bilo malo sutra.

U ovom svijetu stvari su postale sve skuplje, a ljudi sve jeftiniji, sa fabričkim grešakama, ljudi sa pokvarenim sadržajem, rok koji ističe. Upoznaš dva kretena, trećeg dobiješ džaba.

Često se pitam zašto u školi nismo učili zasaditi paradajz i oguliti krompir. Zašto u školi nismo učili šta je kredit, a šta je kamata i kako se popuni uplatnica u banci. Nismo učili kako da šijemo odjeću i kako da koristimo mobitel, tj. internet. Natrpali su u naše glave svega i svačega, raznih brojki, datuma i ratova da bismo to mogli ponavljati, jer ponavljač ne postavlja pitanja, on samo ponavlja.

Sumnja rađa spoznaju, a spoznati može samo onaj koji propituje.

Odraz smo jedni drugima, ako hoćeš ljubav, daji ljubav; ako hoćeš poštovanje, daji poštovanje; ako hoćeš istinu govori istinu; a ako hoćeš dobro, čini dobro. Što daješ, govoriš i činiš to ti se vrati. Vući lancima misli iz prošlosti najveća je bol koju tegli moj drug Muriel.

Ono što je bilo ne možemo ukinuti ili obrisati, samo prihvatiti, udahnuti i ići dalje, jer ako nešto ne pustiš počet će opet, a kad počne ponovo onda je sada, ako je sada, nije prošlost,

tako je Muriel uvukao prošlost u sada i nikako da ide dalje. Ne zna šta je bilo i šta se dešava, jer sve što je bilo dešava se sada, to je život u rikvercu u retrovizoru. Zamisli čovjeka uspravnog, kako stoji na dvije noge. E sad mu glavu okreni za 180 stepeni, da mu naprijed dođe k’o unazad i da gleda preko leđa; da mu potiljak dođe iznad prsa, a kosa da mu pada preko stomaka. To je nemoguće, nismo pravljeni da noge hode naprijed, a glava gleda nazad. Glava treba da hoće naprijed, a noge će za njom.

Odraz smo jedni drugima. Kad se nadviriš nad rijeku, vidjet ćeš mene. Ako me udariš, tebe će da boli, jer ja sam tvoja refleksija.

Osim onog kojeg mu čovjek da, život i nema drugog smisla. Suviše je to bitna stvar, da bi se proživjela ozbiljno.

Ujutro boli najviše.

Muriel je u glavu tovario, pored svih svojih muka, i tuđe brige. Njegova glava je bila kao deponija tuđih misli, slušao je tuđe smeće i govna od riječi i onda je to pretvarao u biorazgradivo đubrivo za svoje sjeme ideja koje je klijalo u njegovom umu. Bio je čudan i čaroban. Zbog reklama i meditiranje mu je bilo otežano, ali u tome i jeste čar, ne dati ime zvuku oko nas.

Pluća dišu kada o njima ne mislimo a srce kuca kada se i odmara.

Njegov glas je bio kao najbolji prijatelj. Hodao je ispravljeno otvorenih dlanova i ugodnih riječi. Slušao je da bi razumio, a ne da bi odgovorio. Nije osuđivao u razgovoru, a prilikom svake prilike za mišljenje davao bi priliku i nama da mislimo, jer je rečenice počinjao sa “ja mislim”, nije živio život u čekanju da umre. Bio je mrtav, pa ga ja to činilo najživljim stvorenjem, on je bio kao portabilni punjač energije. Znali smo svi sjesti oko njega i puniti svoje tijelo vibracijama koje on ima. Dijelio je osmijehe kao letke i nikad’ ih nije potrošio. Pitao sam se gdje ih tolike naprinta.

Volio je bez razloga, jer je znao da će razlozi nestajati, pa je samo volio. A pošto je volio sve, to nikako nije samo.

Ne da će počivati u miru, nego i živi u miru.

A s druge strane, Murielov, dvije minute stariji brat blizanac Farel, je dupla budala. Vjerovao je u stvari koje nisu istina, a odbijao je da povjeruje u ustinu.

Ponovit ću ovo:

Vjerovao je u neistinu, a odbijao da povjeruje u istinu .

Za prvi dio i nije kriv, njegov hardver je tako podešen. Na uši su mu ulazile priče koje kasnije nije provjeravao, ali za drugi dio u kojem zna da je nešto istina i odbija to, e za to je sam kriv. Kako zbog toga što ne zna za bolje, pa i nema u šta da vjeruje, tako i zbog toga što bolje nikad nije smio da potraži, jer je strahovao povratku na stari način razmišljanja, toliko da se bojao probati novi.

Navučen na čekanje, njegova sreća uvijek je išla ispred njega korak-dva. Krila se u sutra ili u vikendu, koji nikad nije došao.

Bio je sretan za onim sto će biti, tako da nikad sada nije sretan. Baš kao što je Muriel prije uvukao u sada, tako je Farel brinuo za nečim što nije tu, dakle brinuo unaprijed;

svoja iščekivanja podredio boljem sutra, a to je mnogo, čak i za ovo malo sutra.

Mama, nek je živa glava.