Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: 30 godina filma „Sam u kući“

Praznični film kao podvrsta porodične drame, komedije ili romanse oduvijek predstavlja jedan od najpopularnijih i svakako najradosnijih segmenata hollywoodske filmske historije. Nasuprot, dakle, autorskim naslovima s kršćanskom tematikom koji imaju za cilj kreiranje umjetničke polemike sa određenim historijskim segmentima ove religije, ili recimo za razliku od spektakala koji opet nastoje što uvjerljivije oživjeti biblijski narativ, praznični film bira znatno slobodniji pristup i mari jedino za kreiranje emocija i naravno za zabavu širokih gledalačkih masa. Jedan od najpopularnijih prazničkih novogodišnjih filmskih ostvarenja čije je emitovanje i repriziranje na televizijskim kanalima već uveliko počelo, jeste svakako božićni filmski serijal, Sam u kući (1990) i Sam u kući 2: Izgubljen u New Yorku (1992), koji ove godine obilježava 30 godina od premijernog prikazivanja. I kao i svake prethodne, tako i ove godine niti jedan gledatelj neće promijeniti TV kanal prilikom prikazivanja ovoga vječnog filmskog hita, jer za Božić i Novu godinu niko želi ostati sam.

 „Božične priče“ kao utjehe u surovoj stvarnosti

Prvi praznični film jeste Scrooge; or Marley’s Ghost iz 1901. godine, koji je snimljen prema romanu Božićna priča Charlesa Dickensa, a najsupješnijom adaptacijom ovog neprevaziđenog književnog djela smatra se ona iz 1970. naslova Scrooge Ronalda Neamea. Glavni protagonista ovoga ostvarenja jeste škrti direktor Londonske banke, imena Scrooge, koji bratića kazni neplaćanjem dnevnice, nakon što on napusti radno mjesto kako bi proslavio Božić. Osjećajući da je nešto učinio pogrešno, Scroogea opsjeda grižnja savjest te ga uskoro posjećuju duhovi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Oni ga, zatim, nagnaju da preispita svoje životne stavove, a posljednji božićni duh mu pokaže budućnost u kojem pored njegovog groba zametenog snijegom stoji porodica koja se raduje njegovoj smrti. Spoznajući da novčana zarada nije najvažnija u životu, Scrooge  zaboravlja na posao i odlazi kod bratića da zajedno proslave Božić.

Najreprezentativniji film o Božiću svih vremena jeste svakako Divan život (1946) Franka Capre, sa Jamesom Stewartom u naslovnoj ulozi. Božić u ovoj porodičnoj drami sa elementima fantazije i humora predstavlja tematski prostor za oprost i iskupljenje. Riječ je, dakle, o univerzalnoj filmskoj priči o spoznaji smisla života, u kojem glavni protagonista George Bailey (Stewart), slučajno izgubi veliku svotu novca, te na sam Badnjak odluči da izvrši samoubistvo. Ipak, prije samog skoka u rijeku, spašava ga anđeo čuvar Clarence (Henry Travers), koji mu pokazuje kako bi svijet bio siromašan da se on nije rodio te ga „podsjeća“ kada je kao dječak bio dobrodušan i razigran, i uvijek spreman da pomogne svojoj porodici. Divan život, kao klasični primjer ostvarenja „Zlatnog doba“ Hollywooda, impresivna je oda životu i tradicionalnim porodičnim vrijednostima, te na jedan uvjerljiv način pokazuje kako svaki čovjek ima jasno određen razlog boravka na ovome svijetu, čak i kada ga on ne vidi i ne razumije.

Vjerovati u debeljka u crvenom odijelu

Posebno intrigantnu filmsku „obradu“ teme Božića, donosi i naslov Čudo u 34. ulici (1947) reditelja Georgea Seatona, čiji centralni sižejni tok prati dogodovštine između starca Krisa Kringlea (Edmund Gwenn) koji tvrdi da je pravi Djed Mraz i djevojčice Susan (Natalie Wood) koja odričito odbija vjerovati u debeljka u crvenom odijelu. Temeljeno na priči Valentine Davies (Priča o Glennu Milleru), Čudo u 34. ulici je dirljivo i šarmanto ostvarenje sa slikovitim karakterima, uspješnim sjedinjem Božića sa humorom te neponovljivom partnerskom glumačkom igrom, uz ipak, naivne autorske zaključke i očekivana dramaturška rješenja. S jedne strane, ova crno-bijela komedija/fantazija, na osnovu kojeg je 1994. godine snimljen remake u režiji Johna Hughesa, s ipak, nešto opuštenijim i sjetnijim tonom, Božić definiše kao čudo i dokazuje da je za sreću u ciničnom svijetu neophodna dječja mašta, a s druge će poslužiti i kao primjer standardne hollywoodske rediteljsko-scenarističke matrice s pozitivnim ishodom i pobjedom fantazije nad realnošću. Na koncu, spomenuti naslovi posežu za elementima fantazije kako bi uvjerili gledatelje da je svijet sačinjen od sretnih porodica koje za vrijeme praznika uspješno savladaju sve životne prepreke te tako kreiraju jednu lažnu sliku u kojoj uvijek pobijedi dobro i ljubav ispliva iz dubina čovjekovog prokletstva.

„Sam u kući“ i Božić u Americi

Najpopularniji božićni filmski serijal jeste svakako onaj o Kevinu McCallisteru (Macaulay Culkin), koji predstavlja neodvojiv dio cjelokupne američke pop kulture, a bez kojeg je period prije samog Božića i dočeka Nove godine gotovo nezamisliv. Iako izrazito naivne dramaturške strukture u koju je smještena priča o dječaku koji tokom novogodišnjih praznika savlada beskompromisne pljačkaše tzv. Mokre bandite, te iako i u ovome ostvarenju likovi na kraju spoznaju pogrešnost svojih odluka i odluče se na promjene te novu godinu dočekaju nasmijani pored okićene jelke, što svakako u narativu stvarnosti nije uvijek slučaj, original i prvi nastavak ovoga serijala u domenu žanra dječjeg filma donose izrazito zabavan prikaz složenih porodičnih odnosa te direktnu kritiku američkog društva.

Za razliku od prethodno predstavljenih naslova u kojima Božić već u naslovu najavljuje bajkovitu priču ili simbolizira „čudo“, u serijalu o dječaku kojeg porodica slučajno zaboravi prilikom odlaska na božićno putovanje i koji zatim biva primoran da zaštiti svoju kuću od pljačkaša, božićni snijeg u Americi sa sobom donosi i priliku za kriminal, sukobe i konačno otuđenje pojedinca. Dakle, narativ filma Sam u kući koji je prvi put u kina stigao 16. novembra 1990. godine, započinje nekoliko dana prije Božića, a otvara ga kadar gotovo bajkovito okićene kuće od nekoliko miliona dolara, uz ulično drveće koje u gotovo ekspresionističkom obliku narušava prazničnu idilu i prijetećim ozračjem nagovještava nesreću koja dolazi. U apsolutnoj suprotnosti sa vanjskim izgledom kuće jeste njena unutrašnjost, u kojoj umjesto porodičnog spokoja, preovladava porodični haos. Naime, porodica McCallister se užurbano sprema na putovanje u Francusku gdje će provesti božićne blagdane, dok u predvorju kuće stoji policijac (Joe Pesci) i zaustavlja jednog po jednog člana kako bi pronašao vlasnika kuće i upozorio ga na učestalost provala tokom novogodišnjih praznika. Užurbanost spremanja na put ne dotiče previše plavokosog dječaka Kevina koji pažnju svoje porodice uspije privući tek kada odgurne rođaka Buzza (Devin Ratray), boreći se za svoju pizzu sa sirom i dovodeći napetu atmosferu do vrhunca. U ovoj uvodnoj sekvenci, reditelj Chris Columbus i scenarista John Hughes, osim što izdvajaju Kevina kao opreznog glavnog lika kojemu je policajac sa zlatnim zubom sumnjiv te najavljuju njegov ponovni susret sa misterioznim posjetiocem, oni suptilno prezentuju i nekoliko zaista zanimljivih idejnih poruka. Npr. jedna od takvih poruka jeste ukazivanje na lažnu sliku bajkovito ukrašenih američkih kuća koje njihovi stanari ostavljaju i odlaze u druge zemlje kako bi Božić i Novu godinu dočekali u hotelima, kao i ona koju donosi i suviše direktna zamjena uniformi, one policijske sa onom lopova, s obzirom da će se u nastavku radnje ispostaviti da je policajac kojeg Kevin gleda iz donjeg rakursa, dakle kao prijetnju iz svijeta odraslih, McCallisterove posjetio kako bi „provjerio“ kakav zaštitni sistem imaju u kući. Tu je naravno i prikaz disfunkcionalne porodice u kojoj se svako zalaže samo za sebe i u kojoj jedan dječak koji se osjeća ugroženo provirujući u svijet odraslih, zaželi božićnu želju da njegova porodica nestane. I Kevin se zaista uspije riješiti porodice za koju je uvjeren da ga mrzi, a da jeste zapostavljen u određenoj mjeri, dokazuje sutrašnji dan kada ostaje zaboravljen i sam u kući. Tada na scenu stupaju kriminalci Marv (Daniel Stern) i Harry kojeg su, dakle, gledatelji već imali priliku upoznati kao policajca, čija je specijalnost provaljivanje u kuće bogataša dok oni praznike provode u nešto toplijim krajevima. Ipak, oni nisu računali na izrazito snalažljivog dječaka Kevina koji uprkos velikoj želji da se barem na trenutak riješi svoje porodice, ubrzo spoznaje da niko ne smije ostati sam za Božić.

„Sretan ti Božić prljava životinjo“

Uprkos tome što nesvjesno dokazuje da je pojedinac u današnjem svijetu najsretniji kada je sam, Sam u kući u konačnici završava sretnim krajem, odnosno majčinim iskupljenjem i sinovim oprostom. Ostvarenje Chrisa Columbusa koje je hollywoodskoj filmskoj historiji ostavilo u nasljeđe jednog od najorginalnijih dječijih filmskih junaka, uz nezaboravnu glumačku interpretaciju Macaulaya Culkina, s jedne strane punu teatarskog samopouzdanja, a s druge ukroćenu neobičnom izražajnom pristojnošću, jeste najočitiji dokaz postojanja prazničnog filma kao zasebog filmskog žanra u kojem su savršeno spojeni porodični film i praznična tematika. „Sretan ti Božić prljava životinjo…i sretna Nova godina“, poruči Kevin McCallister svojim progoniteljima u nastavku Sam u kući 2: Izgubljen u New Yorku, „samo“ otvarajući usta dok gangster Johnny iz izmišljenog filma Angels With Filthy Souls, ubija one koji su ga prevarili, što na najbolji način predstavlja ovaj filmski serijal kao konačnu bitku između dva svijeta, onoga djece i onoga odraslih, u kojoj da bi pobijedio, jedan dječak mora zaprljati svoju dušu, odnosno mora posegnuti za nasiljem, prije svega. Ipak, da u svijetu odraslih ne vlada čisto zlo, kako Kevin pomisli u originalu nakon Buzzove priče o starcu Marleyu koji lopatom ubija djecu, ovaj dječak spozna tek kada odraste, odnosno kada lično upozna „čudovište“ koje također pati za svojoj porodicom i koje ga u konačnici spasi od stvarnih čudovišta. 

Kad umjesto snijega „nebo“ pošalje američke dolare

Kada je u pitanju savremeni Hollywood, onda naravno novogodišnji praznici nisu nužno povezani sa žanrom romanse, komedije ili porodičnog filma, već i onim akcije kao što je npr. naslov Umri muški (1988) Johna McTiernana s Bruceom Willisom u glavnoj ulozi. Upravo u ovome kultnom filmu izrazito ritmične naracije s posebnim fokusom na profilisanju likova kroz akciju i reakciju, a u kojem je rediteljski zanat doveden do razine umjetnosti, božićno veselje u Californiji pokvari teroristički napad, a umjesto snijega, „nebo“ na kraju pošalje američke dolare. Nešto drugačije novogodišnje praznike prezentiraju i ostvarenja, Gremlini (1984), Predbožićna noćna mora (1993), Zločesti Djed Mraz (2003), Polar Express (2004), The Holiday (2006), koja također dokazuju fleksibilnost i žanrovsku neograničenost praznične tematike kao jednog od najpopularnijih hollywoodskih filmskih sadržaja. Dakle, s jedne strane, iako često naivnih ideja te šablonskih fabula i rediteljskih koncepata, praznični filmovi predstavljaju apsolutnu zabavu za veliki dio svjetske populacije, bez obzira na naciju ili religiju, a s druge, stvaraju lažnu sliku sreće savršenih porodica i idealnih savršetaka, koja s psihološke strane negativno djeluje na one koji to nemaju. Na koncu, postizanjem nostalgične atmosfere koja služi kao prostor za iskupljenje, prosvjetljenje i spoznaju, oni su svakako i simbol utjehe, jer promovišu pobjedu dobra nad zlim i uvijek donose završetak u kojem radost zamjenjuje tugu.


For best gaming related news, visit our partner GameWizMag.