Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića
Američki predsjednici oduvijek predstavljaju jedan od najpopularnijih sadržaja kada je u pitanju hollywoodska filmska produkcija, ali i trenutno znatno kvalitetniji tzv. „televizijski Hollywood“, tako da svaki novi predsjednički izbori u SAD-u, po pravilu donose i nove prijedloge za filmske ekranizacije najmoćnijeg čovjeka na svijetu. Prvi američki predsjednik na filmu bio je Abraham Lincoln, u najmračnijem ostvarenju američke filmske historije, Rođenje jedne nacije Dawida W. Griffitha iz 1915. godine. U filmu koji otvoreno propagira rasizam i prikazuje apologiju Ku Klux Klana te koja crnce predstavlja kao opasne divljake, što je dodatno ustvrđeno „blackfaceom“ (Afroamerikance igrali bijelci obojenog lica), atentat na Lincolna prikazan je uz pomoć Josepha Henaberya, kao prvog glumca u ulozi američkog predsjednika. U međuvremenu su se na filmu i televiziji izmjenjivali stvarni i oni izmišljeni američki predsjednici, a kroz njihove karaktere i živote se savršeno preslikavao svijet stvarnosti, jednako strašan, opasan, apsurdan i tragično istinit kao što je to bio prije stotinu godina.
Abraham Lincoln i romantizirana strana Amerike
Abraham Lincoln koji je ubijen u atentatu 1865. godine, dok je u pozorištu gledao predstavu sa svojom suprugom, a koji se tokom svoje čitave političke karijere zalagao za ukidanje ropstva u SAD-u, američki je predsjednik koji će poslužiti kao idealan primjer filmskog i televizijskog romantiziranja jedne historijske ličnosti i njenog vizuelnog oblikovanja u lika iz pop kulture, prepoznatljivog izgleda sa bradom i šeširom. Od nekoliko ekranizacija njegovog lika i djela, svakako je najupečatljivija verzija Stevena Spielberga iz 2012. godine naslova Lincoln, koja prati posljednja četiri mjeseca Lincolnovog života, te njegovu borbu za Trinaesti amandman. Kao najvažniji element ovoga filma, potrebno je izdvojiti upravo glumačku izvedbu Daniela Daya-Lewisa kao predsjednika Lincolna, koju Spielberg, inače poznat po idealiziranju američke historije, savršeno koristi za utjelovljenje svih vrlina „Poštenog Abea“, portretirajući ga kao bezgrešno božansko biće, istovremeno zarobljeno u tijelu, pogrbljenom i izmučenom teretom ovozemaljskih historijskih borbi i bitaka. Naravno, za razliku od Spielberga koji se nikada neće odreći sentimentalnosti, a čija verzija „Lincolna“ započinje scenom u kojoj afroamerički vojnici recitiraju Lincolnov najpoznatiji govor, svoj eksploatacijsko-politički naslov Mrska Osmorka (2015), reditelj Quentin Tarantino završava slikom kraja Američkog građanskog rata: krvavi crnac i bijelac zajedno umiru na bojištu, dok u zanosu čitaju lažno pismo Abrahama Lincolna. Za razliku od ovoga filma u kojem konačna bitka završava brzim i bolnim porazom Juga, uz osvještenje da kraj rata neće donijeti i kraj rasizma, Spielbergova realistična historijska drama završava „stvarnim“ Lincolnovim govorom i „nadom u pravedan i trajan mir među svim narodima“. Naravno, kako je riječ o Americi i Hollywoodu, snimljeno je mnoštvo apsurdnih ostvarenja o Abrahamu Lincolnu, a svakako jedno od najbesmislenijih koje predstavlja najbolji primjer krajnjeg i konačnog idealističkog zloupotrebljavanja jedne historijske ličnosti, jeste horor Abraham Lincoln: Vampire Hunter (2012), u kojem 16. američki predsjednik spašava Ameriku od vampirske zavjere i invazije. S druge strane, snimljeno je tek nekoliko djela koji, poput dokumentarne TV drame, Ubistvo Lincolna (2013) donosi realističan i autentičan prikaz njegovog brutalnog ubistva, od strane pristaše Konfederacije i jednog od najpriznatijih glumaca tog perioda Wilkesa Bootha, te na taj način osvjetljava i onu, nešto „skriveniju“ stranu Amerike.
Ljepotani i idioti
Tokom godina, američki predsjednici su se izmjenjivali na filmskoj traci, od fiktivnih do onih utemeljenih u stvarnosti. Kada je u pitanju filmski žanr, američki predsjednik je spašavao svijet od ruskih terorista (Air Force One – Harrison Ford), komičnih vanzemaljaca (Mars napada – Jack Nicholson), zlih vanzemaljaca (Dan nezavisnosti – Bill Pullman), nemilosrdnih kometa (Žestoki udar – Morgan Freeman), borio se sa ljubavnim nedaćama (Američki predsjednik, Michael Douglas), političkim zavjerama (Neograničena moć, Gene Hackman), a rijetko je bio zaposlen i stvarnim predsjedničkim poslom (Kandidat – Jeff Bridges, Predsjedničke boje – John Travolta). Osim komercijalnih ostvarenja namijenjenih široj gledalačkoj masi, američki predsjednici te njihovi skandali, atentati, kontroverzne političke odluke, oduvijek su činili primamljiv materijal za kultne američke reditelje, pa su tako nastajali neki od najvažnijih filmova američke filmske historije. Jedan od njih je svakako i crnohumorna satira Dr. Strangelove ili: Kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu (1964) Stanleya Kubricka u kojoj predsjednik Merkin Muffley (Peter Sellers) čije ime znači „perika za ženske intimne dijelove“ pokušava zaustaviti slučajno aktiviranu nukleranu bombu usmjerenu na SSSR. Kroz prizmu satire, ostvarenje Dr. Strangelove, kreira savršenu sliku svijeta u 21. stoljeću i najdirektniji i najjasniji prikaz uvijek aktuelne „nuklearne krize“. Dakle, Kubrick je prije više od 50 godina u svom filmu ponudio direktan odgovor na pitanje šta će se dogoditi sa svijetom ako o njegovoj budućnosti budu odlučivali pogrešni ljudi u pogrešno vrijeme i ako se „crvenom dugmetu“ približi neki poludjeli predsjednik ili američki general poput Jacka D. Rippera (Sterling Hayden), koji, zbog „međunarodne komunističke zavjere“ i „tajnog plana uništenja svih vrijednih ljudskih sokova“ podmetanjem fluora u pitku vodu Amerikancima, naredi svojim vojnicima i pilotima nuklearni napad na Sovjetski savez. „Govorite o masovnom pokolju. Ne želim ući u historiju kao sljedeći Hitler“, kaže predsjednik Muffley, što je konačno odgovor koji svaki čovjek na planeti Zemlji želi čuti od jednog američkog predsjednika. Kao jedno od najvažnijih američkih ostvarenja tzv. „novog Hollywooda“, svakako je potrebno izdvojiti film Svi predsjednikovi ljudi (1976) reditelja Alana J. Pakule, u kojem je temeljito, uvjerljivo, te imitirajući dokumentaristički filmski rod, predočena afera „Watergate“, a sve kako bi se konačno raskrinkala uloga američkog predsjednika u oblikovanju američke društvene svijesti. U završnoj sceni, novinari Bernstein (Dustin Hoffman) i Woodward (Robert Redford) prekucavaju cijelu priču, dok ironično, televizijski ekran u njihovoj redakciji, u prvom planu pokazuje stvarni dokumentaristički snimak polaganja zakletve predsjednika Richarda Nixona.
JFK
Reditelj koji se u svojoj karijeri najčešće „bavio“ američkim predsjednicima jeste vijetnamski veteran Oliver Stone, koji je bio trn u oku svakog od njih, a koji je većinu njih predano analizirao i kritikovao njihove „nelogične“, „nemoralne“, „kukavičke“ odluke u svojim filmovima Nixon (1995), W. (2008).
Ipak, najreprezentativnije Stoneovo filmsko djelo o američkom predsjedniku, i to bez njegovog utjelovljenja jeste dinamični politički triler JFK (1991), u kojem iza atentata na Johna F. Kennedyja, ne stoji samo Lee Harvey Oswald, već cjelokupna američka vlada. Naime, pokušavajući rasvijetliti događaje koji su prethodili ubistvu Kennedyja, glavni protagonista Stoneovog filma, okružni tužilac Jim Garrison (Kevin Costner), nailazi na niz nelogičnosti u službenoj verziji atentata Warrenove komisije, u koju je cijela Amerika slijepo vjerovala. Daljnja istraga, Garrisona usmjerava sve do vrhova CIA-e, FBI-ja, te vojnih obaveštajnih službi, dok u konačnici ne stigne do tzv. „magičnog metka“ koji je navodno uzrokovao sve rane na tijelima Kennedyja i guvernera Texasa Johna Connallyja. U ovom svojevrsnom filmskom mozaiku, Stone spaja stvarnost i fikciju, dokumentarne 8-milimetarske snimke Abrahama Zaprudera sa izrazito stilizovanim igranim kadrovima, a negdje između kreira i crno-bijele kvazidokumentarističke isječke koji će upotpuniti „ispravljanje“ ovog segmenta opšteprihvaćene američke historije. Iako su Stoneu kritičari zamjerali da u filmu manipuliše historijskim činjenicama, JFK je u mnogome utjecao na jednu iznimno statičnu društveno-političku svijest u SAD-u, koja olako prihvata „istinu“ koju serviraju vlada i mediji, dok je broj Amerikanaca koji vjeruju da je Lee Harvey Oswald djelovao sam tokom atentata, sveden na minimum. „Vodeći Sjedinjene Države u jednu novu poziciju sa Sovjetskim Savezom, JFK je, zapravo, vodio cijeli svijet. Pozivao je na kraj Hladnog rata. Bio bi ponovno izabran 1964. godine za predsjednika jer je bio veoma popularan“, rekao je Stone o Johnu F. Kennedyju.
Bijela kuća kao „kuća od karata“
Serijal Kuća od karata (2013-2018) zasnovan je na istoimenoj BBC-jevoj mini seriji, odnosno romanu bivšeg šefa kabineta konzervativaca, lorda Michaela Dobbsa, u kojem on istražuje mračnu stranu politike i njenu nadmoć nad nacijama. Američka verzija, koju su osmislili kultni američki filmski autor David Fincher te scenaristi Beau Willimon i Eric Roth, uz režisersku pomoć Joela Schumachera, Jamesa Foleyja, Carla Franklina, Jodie Foster, britanski parlament zamjenjuje Kongresom SAD-a, u kojem američki političar Frank Underwood (Kevin Spacey) čini sve kako bi stigao do vrha vlasti u SAD-u. U prvoj sezoni nemilosrdni makijavelist Frank Underwood, kao nadzornik većine u Zastupničkom domu SAD-a, pokušava se nametnuti za poziciju potpredsjednika države, u drugoj želi postati predsjednik, dok u trećoj i četvrtoj nastoji zadržati ulogu najmoćnijeg čovjeka na svijetu. Međutim, ko je, zapravo, Frank Underwood? On predstavlja savremenu verziju zakletog makijaveliste Richarda Trećeg Williama Shakespearea i, iako nije utemeljen na stvarnoj političkoj ličnosti iz američke historije, zapravo je sklopljen uz pomoć presudnih osobina najreprezentativnijih američkih predsjednika – liderstva Georgea Washingtona, hrabrosti i upornosti Abrahama Lincolna, diplomatske sposobnosti Thomasa Jeffersona, šarma Johna Kennedyja, okrutnosti Lyndona B. Johnsona, spremnosti na sve Richarda Nixona, političke pronicljivosti Billa Clintona te narcisizma Donalda Trumpa. Kao takav, on predstavlja savršenog političara, savremenog političkog Frankensteina, koji se neće zaustaviti dok ne ostvari svoje ciljeve i dok svi njegovi politički protivnici ne budu puzali pod njegovim nogama. Dok zlokobni duhovi prošlosti vjerno stoje iznad mračne strane Bijele kuće, političke igre postaju sve rizičnije i opasnije, rješenja problema komplikovanija, sredstva koja vode do ciljeva još radikalnija i sve manje prostora ostaje za prijateljstvo, ljubav i istinu. U konačnici, naziv „kuća od karata“ ne samo da metaforički predstavlja nestabilnost postojanja američke predsjedničke kuće već i cijelog svijeta, kao posljedice politika koje nastaju u naizgled najstabilnijim bijelim dvorcima.
Donald Trump i idiokratija
Negdje između komercijalnih i umjetničkih filmskih ostvarenja, potkralo se i nekoliko„trash“ filmova u kojima su američki predsjednici glavni „junaci“. Svakako najzanimljivija jeste komedija Idiocracy (zajednica koju kontroliraju ili čine ljudi izrazito niskog koeficijenta inteligencije) u kojoj predsjednik Dwayne Camacho (Terry Crews) upravlja državom u kojoj najviši koeficijenti inteligencije iznosi 30, a najinteligentiniji čovjek se zove Nisam Siguran. Međutim, nakon pobjede Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima 2017. godine, a zatim i njegove apsurdne vladavine kao 45. predsjednika SAD-a, stekao se utisak da je fikcija ovog puta zakasnila, jer je svijet u 21. stoljeću postao mnogo strašniji i opasniji i kao nikada ranije u historiji čovječanstva izblijedjela je granica između fikcije i stvarnosti. „Ko je on zaista?…“ „Kako je postao predsjednik?…“ telopi su koji otvaraju Netflixov televizijski mini serijal od četiri epizode Trump: Američki san (2017), dok u pratnji lijepe supruge i dramatične muzike, svojstvene vestern filmovima, iz kuće izlazi ozbiljni i odlučni čovjek u odijelu, zlatnih pramenova i odmjerenog hoda te ulazi u predsjedničko vozilo s američkim zastavama. Bio je to početak perioda apsolutne idiokracije u kojem je prevladavalo mišljenje samo jednog čovjeka, ali u kojem nije bilo prostora za smijeh kao u spomenutom filmskom naslovu. Kamera se diže i otkriva Bijelu kuću kao naredno odredište predsjedničke limuzine „Cadillac One“, a iz Kongresa dopire najava: „Gospodin govornik, predsjednik SAD-a…“ Na podij se penje zlatokosi muškarac i svojim prvim predsjedničkim govorom počinje novu eru američke historije, ali i ostvarenje svoga „američkog sna“ koji je, čini se, sada, barem na trenutak prekinut, buđenjem iz „američke noćne more“.
