Draga mama, kako si?

U moru ničega, s probušenim čamcem, veselo veslamo ka pustom otoku. Pustili smo da nas nosi struja s jeftinom tarifom – za ručak računi, za večeru leš sa sosom straha. Zaklano oko koje se prepalo i onda se i mi prepadnemo oka, jer, šta ako i nas neko pojede, pa naš strah i naša nervoza uđu u onog koji je jeo, a sitniji je.

A hrane u hrani sve manje ima. Akšam zna da će ga pojesti mrak čim ezan završi. A mrak gladan i trudan, samo nas jede i rađa u novo jutro – za ručak računi, za večeru strah s leš sosom što zaklano prepada kroz pogled.

Odgovornost je dobrovoljna. Ne može se na odgovornost natjerati jer, i da nekog natjeramo da bude odgovoran, i ako on to nije zbog sebe, onda je strahopoštovanje. A jebeš poštovanje ako je iz straha. Sebične osobe nisu u stanju da vole druge ali one ne vole ni sebe. Nije ljubav k sebi sebičnost, nego prva stanica na vozu ljubavi ka drugima. A Hilarijo je na taj voz zakasnio.

“Pogledaj svijet mojim očima, Gigo”, govori mi Hilarijo.

“Hajd’”, kažem ja.

Skoknu Hilarijo do kuhinje, uze kašiku i iskopa si oba oka. Zatim ih nježno postavi na toalet papir na stolu. I ja sam uradio isto. Izvalim kašikom svoje oči iz duplje i napipam i Hilarijove sa stola, sa toaletnog papira. Ugradim sebi njegove, a njemu svoje oči. I sad je on vidio kao ja, a ja kao on.

Osjetio sam da izranjam iz sebe, da sam pozajmljen od sebe, sebi sebičan i sitničav. Od juče stariji dan, a od sutra stariji tri. Danas sam vječan, sretan i spretan što nisam vlasnik svih problema na svijetu.

“Ali sreća nije odsustvo problema”, govori Hilarijo s mojim očima, “nego sposobnost da ih rješavamo. Jer, da je sreća odsustvo problema tad bismo i mi bili problem, a problem “mi” riješili bismo sebe.”

“Wow! Kako sam znao šta ću reći?”, trznu se Hilarijo i odgovori sam sebi u isti mah: “Aaa, imam tvoje oči, tako si znao”.

“Hilarijo, ako život oduzimaš, rezultat je ono što si prošao. A ako život računaš, računaj šta ćeš s onim što ti je preostalo, prošlost pusti nek’ počiva u miru.”

Tad mi je Hilarijo priznao da ga je strah, jer ovo u meni nisu njegove oči, nego teleće.

“Kako molim teleće?”, iznenadim se ja. A levat mi tek tad ispriča da je jedne prilike na koridi iz mrtvog telca izvadio oči i stavio ih sebi. Tako da ja sad nosim teleće, a ne Hilarijove oči.

“Pa gdje su tvoje?”, upitah ja. A Hila samo tužno slegnu ramenima i poče da bulji u pod. Sjebo se.

“Paaa…”.

“Da li ti pašu moje oči?”, dobacim mu u tužnu facu.

“Da!”, govori on. “Samo što sam sad i tužan i sretan u isto vrijeme”.

“Pa to je to, brate! Nema sreće bez tuge, nema crne bez bijele, nema dana bez noći. Ne možeš, brate, Hilarijo jednom rukom aplaudirati! Zadrži ti moje oči, a meni nisu mrske ni ove teleće.”

“Al’, Gigo, kako ćeš vidjeti?, upita me na kraju on.

Rekoh:

Da bih nešto vidio, najmanje mi oči trebaju.

Osjetio sam da izranjam iz sebe, da sam pozajmljen od sebe, sebi sebičan i sitničav. Od juče stariji dan, a od sutra stariji tri. Danas sam vječan, sretan i spretan što nisam vlasnik svojih očiju jer lakše je kad drugi gledaju kroz tebe.

Mama, nek’ je živa glava.

Draga mama | Hilarijo i teleće oči 195