U januarskom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na film “1917”  redatelja Sama Mendesa kao i na “Jojo Rabbit”, novu dramsko-komičnu ekstravaganciju izuzetno talentiranog novozelanskog redatelja Taike Waititija.

Film Sama Mendesa “1917” hibrid je dva rijetko korištena filmska obrasca. Prvi je tehničke prirode i riječ je o stvaranju privida jednog neprekidnog kadra. Za razliku od kanadskog “Kralja Davea”, njemačke “Victorije” ili filma Alexandera Sokurova “Ruska arka”, ostvarenja koja su zaista snimana iz jednog kadra, “1917” se pak služi trikovima moderne filmske tehnologije kako bi kreirao iluziju istog. Takvim pristupom daleko je bliži ostvarenju poput “Birdmana” Alejandra Gonzalesa Inarritua, koji je također pomoću digitalnih efekata prikrivao rezove u filmu. Period pojedinačnog neprekidnog kadra u Mendesovu djelu nije duži od 9 minuta, ali s obzirom na epsku produkciju i opseg filma, bilo je uistinu nemoguće pribjeći drugačijem metodu. No, tranzicije i nevidljivi rezovi doista su besprijekorni i predstavljaju izuzetno tehničko postignuće. I ne samo to. Postupak je to koji gledatelja pretvara u očevica događaja koji se odvijaju na ekranu u naizgled stvarnom vremenu. Na taj način “1917” se ne doima toliko kao ratni film koliko poput trilera sa satom koji odbrojava, trilera u kojemu je publika vrlo dobro svjesna geografije i lokacija koji okružuju junake kao i fizičkih napora kojima su izloženi. Drugi obrazac dotiče se samog žanra Mendesova filma. Naime, koliko god je žanr ratnog filma i dalje prilično popularan, tematika Prvog svjetkog rata uvijek je bila opskurna i rijetko obrađivana od strane filmaša. Čak i istinski filmofili će se morati prilično pomučiti da se prisjete deset umjetnički relevantnih naslova koji se dotiču ovog razdoblja povijesti. Posljednja dekada pogotovo je bila skromna u svom doprinosu. Izuzeci su osrednji film Stevena Spielberga “Ratni konj” iz 2011.godine kao i odlični dokumentarac Petera Jacksona “Oni nikada neće ostariti”.

Šesti je april 1917.godine. na bojnom polju u Sjevernoj Francuskoj, mladi kaplar Britanske armije Tom Blake dobija naredbu da izabere jednog od svojih drugova iz bataljona koji će mu se priključiti na tada još uvijek nepoznatom zadatku. Tom se odlučuje za svog najboljeg prijatelja, kaplara Willa Schofielda. Tek nakon odabira, njih dvojica shvataju ozbiljnost i opasnost misije. Zadatak im je predati pismenu poruku pukovniku Mackenzieju, komandujućem nad drugim obližnjim bataljonom. Kako bi stigli do pukovnika koji je stacioniran u gradiću Ecoustu, dva mlada vojnika moraju proći kroz ničiju zemlju a zatim i kroz navodno napuštene njemačke rovove. Poruka mora stići do svog odredišta prije naredne zore i zaustaviti Mekenzijev napad, koji je baziran na pogrešnim informacijama o njemačkom povlačenju. U stvarnosti, snažno naoružani njemački bataljon čeka u pripravnosti, u klopci pripremanoj mjesecima. Od poruke zavise životi Mekenzija i 1600 vojnika, uključujući Blejkovog brata.

“1917” je ostvarenje koje se kritički može promatrati na dva fronta i sa različitim ishodom. S jedne strane, fantastično režirani privid neprekinutog kadra, dodatno pomognut impresivnom vizualnošću koja je rezultat rada jednog od najvećih svjetskih majstora filmske fotografije Rogera Deakinsa, čine film Sama Mendesa jedinstvenim kinematografskim iskustvom. Redateljev postupak toliko je upečatljiv da se prljavština, krv i smrad iz rovova na ekranu skoro mogu osjetiti i okusiti. Iskustvo promatranja događaja iz prvih redova ovdje dobija jednu sasvim novu i do sada neviđenu dimenziju. Istinski trijumf zvuka i slike. No ipak ne i narativa. Jer u konačnici “1917” teško da je film za fanove čistokrvnog ratnog filma. Intelektualno istraživanje politike i etike iza sukoba nije Mendesova preokupacija. Sve kompleksnosti jednog od najkompliciranijih i najbizarnijih ratova u povijesti čovječanstva ostavljeni su po strani i tek su izlika za efektni ambijent, prazno platno preko koje Mendes slika svoju vizuelno impresivnu ali i hladnu i neemotivnu fresku. Čini se da je na kraju “1917” jedno od onih ostvarenja u kojima je tehnički kvalitet, a ne pripovjedni, glavni razlog uspjeha filma, kako komercijalnog, tako i onog od strane kritičara. Osvajanje Zlatnih globusa za najbolji film i najbolju režiju kao i deset nominacija za nagradu Oscar najbolja su potvrda toga. A redatelj Sam Mendes, inače osvajač Oscara za režiju filma “Američka ljepota”, na dobrom je putu da po drugi put osvoji priznanje Američke filmske akademije u istoj kategoriji.

Jedno od najprijatnijih iznenađenja svjetske filmske scene u aktuelnoj dekadi svakako je ime novozelandskog izuzetno talentiranog redatelja, scenariste i glumca Taike Waititija. Svojom mješavinom ironičnog, na trenutke i parodičnog humora, osebujnosti, originalnih ideja i motiva i nepredvidljivog vizuelnog stila koji se može promatrati i kao nešto mračnija verzija Wesa Andersona, Vaititi predstavlja istinski dašak svježeg zraka za filmofile. Autor koji je karijeru počeo kultnom novozelandskom serijom “Let Konkorda”, uspješno je nastavlja sjajnim komedijama “Šta radimo u sjenama” i “Lov na divljake” i uz njihovu pomoć si otvara vrata Hollywooda. Njegov američki debi bit će blockbuster  “Thor: Ragnarok”, bez dvojbe jedan od najzabavnijih i najinventivnijih naslova cjelokupne Marvelove franšize. A njegovo novo djelo, antiratna komedija “Jojo Rabbit”  samo čini još korak dalje u definitivnom etabliranju i potvrdi Taike Vaititija kao jednog od relevantnijih i zanimljivijih filmaša današnjice. Od 25 osvojenih nagrada i 6 nominacija za Oscara vjerovatno ne treba boljeg dokaza.

Posljednji su dani 2. Svjetskog rata u nacističkoj Njemačkoj i saveznici sve jače stežu obruč nad Hitlerovom armijom. No mali njemački dječak Jojo i dalje je fanatično odan nacizmu i velikom vođi. Iz tog razloga se priključuje kampu Hitler Jugenda u kojem se vrše aktivnosti poput paljenja knjiga ili bacanja ručnih granata. Ali koliko god se trudio, Jojo u stvarnosti ne može povrijediti ni muhu ili, u ovom slučaju preciznije, ni zeca. Tokom treninga povjeren mu je zadatak ubijanja zeca kako bi potvrdio svoju odanost Hitler Jugendu. Međutim, Jojo se uspaniči i oslobodi životinju ali kao posljedica toga postaje glavnim predmetom ismijavanja ostalih dječaka u kampu i dobija nadimak Jojo Rabbit. Nastojeći da se iskupi, on će dodatno pogoršati stvari bacivši eksplozivnu napravu u nespretnom pokušaju da impresionira druge dječake. Na nesreću, naprava se detonira pred njim i on ostaje sa ozbiljnim ožiljcima uključujući šepavost. U takvoj nimalo svijetloj svakodnevici, Jojo utjehu pronalazi u savjetima i bodrenju imaginarnog prijatelja koji je ni manje ni više nego sami Adolf Hitler. A kod kuće se također suočava sa ozbiljnim problemima. Naime, saznaje da njegova majka Rosie skriva mladu Jevrejku Elsu s druge, skrivene strane zidova njihovog stana. Mali Jojo je šokiran otkrićem omraženog neprijatelja u sopstvenoj kući. On je želi prijaviti ali to bi značilo da će i njegova majka biti obješena kao izdajnik. No, s vremenom, njegovo mišljenje počinje da se drastično mijenja. Obrađivati temu nacističke Njemačke i Holokausta kroz prizmu komedije i satire nikada nije bio jednostavan zadatak. Pored toga, zbog parodijskog pristupa toliko ozbiljnoj temi, uvijek je sa sobom nosio i veću ili manju dozu  kontroverznosti ili osuda. Ipak, mada na prvi dojam neobičan postupak, daleko je od istinskog noviteta. Mnogi veliki filmaši su se upuštali u slične avanture koje su uspjele iznjedriti i nekolicinu pravih celuloidnih klasika. Počevši od “Velikog diktatora” Charlie Chaplina, pa preko “Biti ili ne biti” Ernsta Lubischa pa sve do “Producenata” Mel Brooksa, redom ostvarenja koja su efektno ismijavala banalnost zla. U konačnici, upravo je takav motiv donio Oscara Robertu Benigniju za film “Život je lijep”. No i pored brojnih primjera sličnog izričaja iz prošlosti, šale o fašizmu, genocidu i Hitleru čini se da su danas u doba skoro ekstremne političke korektnosti, mnogima i dalje teške za prihvatiti. Brojni su načini na koje je redatelj Vaititi mogao skrenuti s tračnica no veliku većinu potencijalnih poteškoća on rješava bez ozbiljnijih problema. Autor vješto manevriše dramom i fantazijom, komedijom i ratnim hororom, ni jednog trenutka ne gubeći balans između naizgled nespojivih suprotnosti. I dok dramski i ratni aspekti filma možda na trenutke pate od predvidljivosti ili snažnije izražene sentimentalnosti, Taika najbolje funkcionira upravo kroz komične elemente, angažirani i samo njemu svojstveni humor i farsu, uvijek bogate prvenstveno humanošću i empatijom. Uspjehu filma svakako je doprinijela i izvanredna gluačka postava, na prvom mjestu fenomenalni debitantski nastup dječaka Roman Griffin Davisa u glavnoj ulozi. Njegov portret Jojoa istinsko je otkrovenje i jedna od najboljih dječijih glumačkih izvedbi viđenih u posljednjih desetak godina. Vrijedna spomena je i odlična interpretacija dječakove majke Rosie koju dojmljivo tumači Scarlett Johansson. Za Skarlet ova godina predstavlja i jednu od naujspješnijih u karijeri jer je po prvi puta nominirana za Oscara i to čak u dvije kategorije, za glavnu žensku ulogu u filmu “Bračna priča” kao i za sporednu, upravo u filmu “Jojo Rabbit”. Ne treba zaboraviti spomenuti također i upečaljivu izvedbu Taike Vaititija u roli dječakovog imaginarnog prijatelja Hitlera. Ako zanemarimo komični prikaz užasa nacizma i pažnju usmjerimo samo na osnovni koncept priče o dječaku i njegovom izmišljenom partneru koji ga vodi kroz turbulentne povijesne događaje, ne možemo a ne uočiti sličnost i sa jednim nama na Balkanu vrlo dobro znanim djelom, “Tito i ja” Gorana Markovića. Na kraju, “Jojo Rabbit” Taike Vaititija možda nije savršeno filmsko iskustvo ali sa svojim britkim humorom i snažnim i uvjerljivim narativom, pogađa dovoljno ispravnih nota da se može smatrati jednim od kvalitetnijih naslova viđenih u godini koja je iza nas.