U septembarskom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na film redatelja Džejmsa Greja “Ad Astra sa Bredom Pitom u naslovnoj ulozi, kao i na “Sjenku”, novo ostvarenje kineskog vizuelnog majstora Zang Jimua. Autor rubrike je Mario Radišić, dobrodošli!

Posljednjih godina, Filmski festival u Veneciji lansirao je neke od zanimljivijih i kontemplativnijih holivudskih naučno-fantastičnih filmova aktuelne dekade. Prošle godine je to bio film “Prvi čovjek”, priča o astronautu Nilu Armstrongu. Njemu su prethodila ostvarenja kao što su “Gravitacija” ili “Dolazak”. Ove godine, na Venecijanskoj smotri filma premijeru je imalo novo djelo redatelja Džejmsa Greja “Ad Astra”, čiji doslovni prijevod sa latinskog znači “Ka zvijezdama”. Za Greja, redatelja prilično šarene i neujednačene filmografije, “Ad astra” predstavlja prvo okušavanje sa žanrom naučne fantastike. Uzevši u obzir žanrovsko neiskustvo, redateljev SF debi donosi neke iznenađujuće inovativne i uspješno realizirane vizuelne dionice, poput bitke sa svemirskim piratima na površini Mjeseca. Međutim, baš kao već spomenuti “Dolazak” ili film “Interstelar” Kristofera Nolana, tako se i “Ad Astra” koristi velikim svemirskim motivima kako bi ispričala vrlo prizemnu i intimnu priču. Međutim, čini se u ovom slučaju da se Grej iznenađujuće bolje snašao sa svemirskim motivima nego s onim ovozemaljskim koji bi mu trebali autorski biti daleko bliži.

Bliska je budućnost. Čovječanstvo je tek počelo detaljnije istraživati svemir. Ljudske zajednice su formirane na Mjesecu kao i baze na Marsu. Najdalja tačka svemirskog istraživanja je planeta Neptun i to propala misija nazvana Projekt Lima koju je prije 30 godina predvodio legendarni astronaut Kliford Mekbrajd. Izgubile su se sve komunikacije sa Mekbrajdovi brodom, posada je proglašena mrtvom a brod smatran uništenim. Međutim, 30 godina poslije, pojavit će se sumnje u takve pretpostavke. Serija izuzetno snažnih strujnih valova uzdrmat će Zemlju i dovest će u pitanje ne samo život na njoj već i stabilnost cijelog solarnog sistema. Indikacije upućuju da je udare valova mogla prouzročiti antimaterija Projekta Lime koja je bila dio njegovog pogonskog sistema. Vojni zvaničnici se počinju pitati da li je Mekbrajd možda ipak preživio i da li je on direktno odgovoran za poremećaje. Kako bi otkrili istinu i spriječili dalje pogoršanje situacije, regrutiraju Mekbrajdovog sina Roja, također elitnog astronauta. Njegov zadatak je da pokuša uspostaviti kontakt sa izgubljenom ekspedicijom u slučaju da ima preživjelih. Da bi to učinio Roj mora putovati do Mjeseca a zatim i do Marsa, gdje će i biti ostvareni pokušaji uspostavljanja kontakta.

Ako ostavimo po strani uistinu impresivan vizuelni dojam filma, uključujući i neka do sada rijetko viđene dramske trenutke u SF žanru, “Ad Astra” nažalost narativno pati od sindroma prepoznatljivosti. Malo toga viđeno u filmu Džejmsa Greja nije viđeno prije u uglavnom boljim ostvarenjima meditativne naučne fantastike. Nekolicina motivnih detalja uveliko podsjećaju i na slavni postkolonijalni roman Džozefa Konrada “Srce tame”, kao i na podjednako slavnu celuloidnu adaptaciju istog, film “Apokalipsa sada”. Kao i veliko remek-djelo Frensisa Forda Kopole, tako se i “Ad Astra” na simboličan način dotiče teme ograničenosti kolonijalnog uma. Također, Grejov film se služi istraživanjem svemira kako bi zapravo istraživao srž ljudskosti, kako bi pokazao koliko mračna i usamljena postaje čovjekova egzistencija sa što većim udaljavanjem od sunca, i smbolički i doslovno. Međutim, ako do kostiju ogolimo narativ “Ad Astre”, on je u svom fundamentu najprije priča o odnosu oca i sina, što je opet tema prisutna u umjetnosti otprilike koliko i sam čovjek. Od Sofoklovog “Kralja edipa”, preko Shakespearovog “Hamleta” pa sve do “Ratova zvijezda”. Tema očinstva nije novost ni za redatelja Greja. Njegova dva najbolja ostvarenja “Mala Odesa” i “Gospodari noći” obrađivali su iste motive. Neoriginalnost “Ad Astre” do određene mjere spašava zaista upečatljiv nastup glavne zvijezde Bred Pita u jednom od svojih najboljih nastupa posljednjih godina, kao i nepredvidljivost prvog dijela filma. Čini se da je “Ad Astra” na kraju ipak samo još jedno djelo u kojem je putovanje daleko zanimljivije od konačnog cilja. Filmaši možda jesu stremili “ka zvijezdama” ali suštinski su ostali prikovani za Zemlju.

Nakon što je 1999.godine sa filmom “Niti jedan manje” osvojio svog drugog Zlatnog Lava, nagradu za najbolji film na filmskom festivalu u Veneciji, kineski redatelj Zang Jimu je postao jedan od najcjenjenijih filmskih autora ne samo u domovini već i širom planete. No, netom poslije tog uspjeha, Jimu pravi drastičnu promjenu u karijeri. Umjesto dotadašnjih socijalnih, egzistencijalističkih drama s kojima je postao prepoznatljiv širom svijeta, redatelj se okreće nečemu potpuno drugačijem, takozvanoj ”vukši”, podžanru klasičnog kineskog borilačkog filma kombiniranog s elementima mita, fantazije, kao i tradicionalnog kineskog baleta, teatra i samurajskog filma. Sve to uz poseban naglasak na vizualno pripovijedanje. Žanrovski je to pristup odavno prisutan u dalekoistočnim kinematografijama ali kojeg će istinski komercijalizirati tek 2000.godine tajvanski redatelj Eng Li sa svojim velikim nagrađivanim globalnim hitom “Tigar i zmaj”. Riječ je o ostvarenju koje će pokrenuti pravu lavinu vukša filmova, lavinu kojoj će se jako brzo priključiti i Zang Jimu. Uslijedit će njegova izuzetno uspješna žanrovska trilogija koju čine djela “Heroj”, “Kuća letećih bodeža” i “Prokletstvo zlatnog cvijeta” s kojima će Jimu naprosto zadiviti filmofile lakoćom kojom se transformirao od autora art filmova do kreatora visoko stiliziranih istočnih blockbustera. Međutim, njegovo novo ostvarenje “Sjenka” dolazi nakon jednog kraćeg niza razočaravajućih naslova, među kojima se svojim nedostatkom bilo kakve umjetničke vrijednosti posebno ističe pretposljednji film “Veliki kineski zid” iz 2016.godine, izuzetno neuspješan pokušaj približavanja kineskog spektakla zapadnoj publici. Činilo se da je Jimu u zenitu karijere ipak izgubio svoju kreativnu oštricu. Na sreću, “Sjenka” dokazuje da redateljevi najbolji filmaški dani možda još uvijek nisu završeni.

Treći je vijek Nove ere u drevnoj Kini, u periodu poznatom kao Razdoblje tri kraljevstva. U toku je krhko primirje između dvije dinastije, prestrašenog kralja Peia i vođa susjednog kraljevstva koji kontroliraju grad Džing, grad koji je svojevremeno bio pod Peiovom kontrolom. Jedan od njegovih zapovjednika, Ju, pokušava nagovoriti monarha da silom ponovo preuzmu upravu nad Džingom. Međutim, zapovjednik Ju s kojim Pei pregovara nije pravi Ju već njegov dvojnik, takozvana “Sjenka” obučena od djetinjstva da u potpunosti imitira ponašanje i sposobnosti određene osobe. Sjenka tako samo prenosi naredbe pravog Jua koji skriven i ozbiljno povrijeđen boravi u svojoj palači. Jedina druga osoba osim sjenke koja zna istinu je Juova supruga Sun Li, no ona će dodatno zakomplicirati stvari zaljubljujući se u dvojnika. U međuvremenu, kralj Pei namjerava protivnicima poslati svoju sestru kao konkubinu samo kako bi održao mir. Ali do tog mira ipak neće doći.


Film “Sjenka” redatelja  Zang Jimua može se podijeliti na dva bitna elementa koja ga formiraju i po kojima će možda ostati upamćen. Prvi element je Jimuovo estetsko rješenje izgleda filma. Redatelj se odlučio za monokromatsku paletu boja, odnosno preciznije skoro potpuno ukidanje istih. Jedini tonovi koji se ističu u crno-bijelom sivilu ambijenta jesu boja ljudska kože i crvena boja krvi. Ovakva odluka vizualizacije direktno je povezana sa drugim elementom, filozofskim podtekstom “Sjenke”. Naime, većina scenografije Jimuova djela prekrivena je znakovima kineske tai-či filozofije, odnosno njenog na zapadu najpoznatijeg simbola, jin-janga, kojim se naglašava dualistička tema filma kao i priroda njegovih junaka. Zaplet “Sjenke” nije ništa drugo do konkretizacija simbolike dualizma egzistencije kao i balansa između jin i janga i svih suprotstavljenih i nerazdvojivih sila koje predstavljaju, svjetla i tame, dobra i zla, muškarca i žene. Međutim, čini se da se redatelj toliko izgubio u nastojanju da vizualno što impresivnije dočara temu svoga filma, da je zaboravio na kvalitetnu karakterizaciju i motivaciju svojih likova koji se ne uspijevaju uzdići iznad jednostavne dvodimenzionalnosti. To se naročito odnosi na ženske likove koji ostaju u nacrtima arhetipa, prilično netipična mana za Jimua čiju su većinu karijere označili izuzetno snažni ženski karakteri. U konačnici, “Sjenka” Zang Jimua je dostignuće stila, scenografije, koreografije i režije ali nažalost ipak ne i pripovijedanja. Redatelj je pronašao način kako teme koje obrađuje pretvoriti u istinsku vizuelnu umjetnost. Pri tome ljubitelji prvog i ujedno najboljeg dijela Jimuove filmske karijere mogu sa sjetom zaključiti da im nedostaje autor koji se nije opterećivao takvim ambicijama već je samo snimao vrhunska djela.